Uganda

Nakon par dana boravka u Kampali odlučili smo napustiti gužvu glavnoga grada i posjetiti selo Rushooka, u neposrednoj blizini granice s Ruandom, u kojem ćemo čekati davno obećane vize za Ruandu. Na autobusnom kolodvoru Kampale življe je nego na splitskom pazaru. Beskonačan niz prastarih autobusa parkiran je okomito, paralelno, ukoso, nasred puta bez apsolutno ikakvog reda. Zaposlenici svakog od prijevoznika kruže oko kolodvora i povlače za rukave potencijalne putnike. Mi smo, s obzirom na izgubljeno bauljanje s ruksacima na leđima, prepoznati kao takvi i u trenu smo bili okruženi. Svi su nas uvjeravali kako upravo oni idu u našem smjeru i to baš ovog trena. Odlučili smo se za najuvjerljivijeg i zadovoljno se proširili po stražnjem dijelu autobusa, cerekajući se kako smo samo uspjeli doći točno u trenutku kad autobus treba krenuti. Sat vremena nakon toga i dalje sjedimo u sada već prilično punom autobusu koji se nije pomaknuo ni milimetra. Naravno da nisu ludi da će voziti poluprazni autobus, a s obzirom na ‘hakuna matata’ tj. ‘nema problema’, način razmišljanja, uobičajen u Ugandi, nikome se nigdje ne žuri, samo naivni turisti vjeruju da postoji vozni red. Na + 35 stupnjeva i suncu koje je probijalo kroz stakla bez zavjesa, nismo – ajde, barem nešto – mogli ostati žedni i gladni zahvaljujući prodavačima koji su neprestano dolazili na prozor ili ulazili u autobus nudeći doslovno sve: slatkiše, peciva, jaja, kokoši, pića, ražnjiće (čije meso je podsjećalo na svježe ispečene guštere), igračke, kućne potrepštine.. Nakon što je i posljednje mjesto bilo popunjeno (nije upalio balkanski trik pretvaranja da spavamo kako nitko ne bi sjeo do nas) sjedimo skoro jedni drugima u krilu s ruksakcima na nogama i krećemo. Prema procjeni do Rushooke nas čeka 2-3 sata vožnje, nije strašno.

Dva sata kasnije, za vrijeme kojih je vozač stao barem 10 puta (uz skoro svaku kuću) i pokupio još putnika kojih sada ima na nogama, podu, naslonjenih na druge putnike, doznajemo da smo se ‘malkice’ preračunali i da do Rushooke ima minimalno šest sati vožnje. I to kakve vožnje. Ceste su pune rupa i ležećih policajaca koji ni najmanje ne sprječavaju vozača da sumanuto juri. Vrlo brzo smo shvatili i zašto su svi birali mjesta u prednjem dijelu autobusa. Svakih nekoliko metara doslovno bismo poskočili sa sjedalice, a u nekoliko navrata pošteno udarili glavom o prašnjavi strop. Na naše glasne psovke lokalci su se diskretno osmjehivali. Smisao je dobila i ‘misa’ koju je održao neki zanesenjak pred cijelim autobusom i lemozina koju su mu udjeljivali u trenucima kad bi autobusu u susret došlo vozilo iz suprotnog smjera. Budući da cesta nije dovoljno široka, netko je trebao popustiti, ali ne i naš vozač. Do zadnjeg trena bi jurio prema vozilu, a kad bi shvatio da je naišao na sebi ravnoga naglo bi, pri punoj brzini, skrenuo na makadam uz cestu. Autobus – registriran za 60 putnika, a s nas 90 – zaljuljao bi se i nagnuo pod kutem od 45 stupnjeva. I vratio na cestu! Napokon stižemo u Rwahe, malo mjesto uz glavnu cestu, s par kuća i neizbježnim roštiljem nasred ceste odakle ćemo potražiti put do Rushooke i male katoličke misije koju nam je preporučio fra Ivica Perić, hrvatski misionar trenutačno smješten u Ruandi, koji je svoj misionarski put započeo upravo u toj misiji prije 15- ak godina. Za vrijeme svog boravka izgradio je crkvu te sustav vodovoda koji se i danas koristi te ga mnogi stanovnici Rushooke po tome pamte i dan danas cijene. Misiju je napustio 2001. godine te je od tada vodi otac Kizito kojeg pokušavamo pronaći.

PRŠUT S KOLAČIMA

Ni ne slutimo da nas do misije čeka sat i pol hoda po zvizdanu i prašnjavom putu bez trunke vode. Već nakon 500 metara, zapazila su nas djeca iz okolnih polja te se zatrčala prema nama vičući ‘abažungus kaming!’. Bijelci dolaze! Nije prošlo ni par minuta, a već se 15-ak ljudi stvorilo iza nas, pričaju na nekom svom jeziku i pojma nemaju kad ih pitamo za smjer. Svi bez iznimke zure u nas, smiješni smo im s ruksacima na leđima. Oni bi ih nosili na glavi. Odrasli pak nam nude korijen koji žvaču za bijele zube. Kao što i ćorava kokoš nabode zrno, tako smo i mi, vrteći se ukrug, ipak našli put. Premoreni stižemo u misiju i upoznajemo fra Kizitoa koji nam nudi smještaj. U misiji se upravo održavao skup studenata teološkog fakulteta pa susrećemo buduće svećenike iz Ruande, Konga, Kenije, Tanzanije i Burundija. Svatko sa svojom pričom, ali maksimalno zainteresirani i za našu, jer bijelci u Rushooku ne dolaze baš često. Svake večeri pripremali su specijalitete iz svojih domovina, pa je tako došao red i na nas. Sva sreća da smo u ruksacima imali pršuta viška. Isprva su oklijevali, naviknuti da se svo meso dobro prokuha prije konzumacije, ali znatiželja je ipak prevladala i ubrzo su svi do jednog bili oduševljeni novim specijalitetom.

Šokirali su nas kad su pršut, umjesto s kruhom, jeli s kolačima. Probali smo i mi, na njihov nagovor, i jedva progutali tu kombinaciju iako su nas uvjeravali kako trebamo jesti što više i kaloričnije jer tako se nikad nećete udati u Ugandi’. Oni, naime, cijene samo žene s izrazito velikim stražnjicama. Smijemo se, i najdeblja Hrvatica manekenske je građe u usporedbi s prosječnom Uganđankom. Večeru prekida glasno pjevanje i zvuk bubnjeva, izlazimo provjeriti o čemu se radi. Skupina od 20-ak djece, stupajući čvrstim, odlučnim korakom, pjeva dobro uvježbanu himnu škole svirajući svatko na svom instrumentu domaće proizvodnje, a mještani pjevuše s njima uz neizbježno davanje ritma. Priključujemo se i doznajemo da se pripremaju za proslavu dana škole. Upoznajemo i časnu sestru, Brazilku, koja u neposrednoj blizini vodi kuću u kojoj misionare sestre Kćeri Božje ljubavi. Rado prihvaćamo poziv za posjet i slušamo priču o tužnim sudbinama oboljelih od AIDS-a. Prema podacima nevladinih udruga, broj oboljelih u Ugandi iznosi visokih devet posto što ih, po broju zaraženih, svrstava na sam vrh afričkih zemalja. Ipak, iako je testiranje na HIV besplatno, rijetki se odlučuju provjeriti nose li zaista u sebi smrtonosni virus. Zapanjujuća je činjenica da se mnogi testiraju samo zato kako bi od stranih organizacija dobili pomoć koja bi olakšala život njihovim brojnim obiteljima. Budući da ljudi u Africi žive u prosjeku nekih 40-ak godina, smrt od AIDS-a vide samo kao još jedan od načina umiranja i potpuno su ga prihvatili, a testiranjem se samo žele izboriti da ne umru od gladi. Časne sestre, kao i volonteri iz svih zemalja svijeta, nastoje proširiti njihovu svijest i, ako je ikako moguće, zaustaviti rapidno širenje bolesti, ali još uvijek teško dolaze do značajnijeg napretka. Po cijelome mjestu primjećujemo plantaže banana i doznajemo da ih ovdašnji stanovnici koriste i za jelo I za piće. U nedostatku zabave muškarci se gotovo svakodnevno opijaju rakijom ili pivom od banane dok je djeci pire od banane najčešće jedina hrana. Nas pak ni rakija ni pivo nisu baš oduševili. Kako tijekom dana ne bismo ometali svećenike u meditaciji, odlazimo do jezera Bunyonyi čiji naziv u prijevodu znači ‘dom mnogih malenih ptica’, budući da je tamo pronađeno više od 200 različitih ptičjih vrsta. U području jezera se smjestilo 29 otočića na kojima, osim ponekih turističkih sadržaja te osnovnih i srednjih škola, uglavnom nema stalnih stanovnika.

GOLI OTOK

Prema glasinama, dubina jezera varira između 44 i 900 metara što ga, ukoliko je to istinito, čini drugim najdubljim afričkim jezerom. Osim toga, jedno je od rijetkih afričkih jezera u kojem nema parazita te je stoga potpuno sigurno za kupanje. Za vrijeme vožnje brodom od eukaliptusa slušamo legende o svakom od otočića pored kojeg prolazimo. Najstrašnije zvuči priča s otoka Akampene (Otok kazne) prema kojoj su pripadnici Bakiga plemena običavali na njemu ostaviti trudne neudane djevojke da umru – od gladi ili pokušavajući doplivati do kopna (rijetko tko je tada znao plivati). Na taj način željeli su upozoriti ostale da ne ponove njihovu grešku. Mladić koji nije imao krave za miraz mogao je pak otići na otok i spasiti djevojku. Iako je ovaj način ‘rješavanja’ neželjenih trudnoća prekinut u prvoj polovici 20. stoljeća, još je moguće pronaći žene koje su srećom spašene od sigurne smrti na otoku. Stižemo na otočić na kojem se subotom i srijedom održava veliki sajam, a poduzetni vozač broda nam nudi posjet Pigmejcima koji će nam za par dolara otplesati svoj tradicionalni ples.

Nagradili smo njihov trud i 10-minutni ples, ali smo ipak ostali blago razočarani jer imamo osjećaj da smo sudjelovali samo u turističkoj ‘atrakciji’ koja ima malo doticaja sa stvarnim Pigmejcima i njihovim plemenskim običajima. Na povratku s jezera, u mrklom mraku ispred misije, pregovaramo s vlasnikom taksija (lokalnim mafijašem) budući da odbijamo platiti vožnju koja je zbog ‘nesporazuma’ na kraju ispala 10 puta skuplja od dogovorenog iznosa. Ipak, nakon sat vremena natezanja i nelagode što u svakom trenutku može pozvati lokalce koji će utjerati dug, posustajemo i pružamo mu 80 posto od iznosa koji je tražio i zaključujemo da ćemo ubuduće, kako bismo izbjegli slične nesporazume, dogovoreni iznos napisati na papir. Par dana kasnije stižu i vize za Ruandu, pa se zahvaljujemo Kizitou na iznimnom gostoprimstvu i krećemo dalje očekujući, kako smo dosad već navikli, sve samo ne očekivano.

Tekst: Ivana Dragan
Fotografije: Stipe Marinović