Tanzania 2

HAKUNA MATATA CRAZY MZUNGU

Kad nešto volimo, naći ćemo stotine razloga zašto – a za ono što ne volimo… i više. Tako je i s Afrikom: ili se zgražate nad svime, od vožnje po kvrgavoj cesti do probušene gume i prozora koji se zaglavio, pa ulazi nesnosna prašina… ili, očarani iskonskom ljepotom i jednostavnošću, neprilike doživljavate kao avanturu, pretvarate ih u igru i u njima uživate. Mi smo u Afriku bili zaljubljeni mnogo prije nego što smo se uspjeli dočepati njenoga tla, a kao Dalmatincima nije nam teško pala prilagodba na način života u Tanzaniji i Keniji: osmijeh i ‘hakuna matata’ – bez brige, sve je u redu… problemi nestaju, ili se barem zanemaruju. U tomu jednostavnom načelu najbolje se ocrtava što vas tamo čeka: život bez pravila, odgovornosti i briga – simpatičan kaos, koji, kada ga shvatite i prihvatite one koji u njemu žive, postaje jednostavan sklad. A shvati se brzo: već pri korištenju lokalnog prijevoza prisiljeni ste naučiti i prihvatiti sva njihova pravila. Recimo, prvih smo dana optimistično birali minibus s više slobodnih mjesta – bolje je čuvati prtljagu pored sebe, tj. zauzeti (svatko) po dva-tri sjedala. A onda slijedi dugotrajno čekanje, a ‘dala dala’ – kako ta prometala zovu u Tanzaniji – se puni: naprtnjače sele na krov, ostale stvari u krilo, pa onda i mi jedni drugima u krilo… A svaki put kad vam se učini da je bus pun i da napokon kreće, netko uleti, ‘snimi’ prazninu i jednostavno se ubaci.Tako nas je, od Arushe do Karatua (oko 5 sati vožnje), u kombiju sa 16 sjedala bilo više od 40! Štoviše, sretni što ima ‘mzunga’, bijelaca, koji se gužvaju s njima, domaćini su nam ustupili povlaštena četiri sjedala u stražnjem dijelu mini-busa. Četiri… za nas petoro, s naprtnjačama i vrećicama s namirnicama. Ipak, u usporedbi s onima na papučici, koji su se vozili pridržavajući se kroz vrata, osjećali smo se kao u VIP loži. Vrijeme ionako leti i nije dosadno: čim autobus stane ili uspori, na prozoru se pojave ulični prodavači koji nude sve i svašta, od jela i ‘grickalica’, voća i sokova, do igračaka i satova. Tijekom vožnje čak smo odslušali i prezentaciju brbljavog prodavača ‘čudesnih grumenčića’ – kao u najglupljim tv-reklamama, ubacivao ih je u bočice, a voda u njima bi mijenjala boju.

Govorio je svahili, pa smo razumjeli samo ključne riječi: viagra, malaria… ali, o čemu god da se radilo, dobar se dio suputnika ‘počastio’. Da vas ne plašimo, veći su gradovi u Tanzaniji povezani odličnom novom cestom – ‘donirali’ su je Japanci, da njihovi turisti mogu što lagodnije na safari. Dulje relacije, kada vožnja traje i po 12 sati (primjerice Karatu-Dar es Salaam), prelaze se više-manje urednim autobusima, u kojima svatko ima svoje mjesto i kartu, a i kreće se na vrijeme… osim ako se ne umiješa petoro Dalmatinaca, koji znaju da u Africi ‘busevi uvik kasne – pa zašto ne ubit oko i doći na stanicu barem po^ ure kasnije; srećom, karte se kupuju dan ranije, imali su nas evidentirane, pa su nas pričekali. Ljutiti, dakako, jer mrak pada rano, a vožnja noću je zabranjena; neki tvrde zbog čestih nesreća, jer automobilima u pravilu ne svijetli barem jedan far, a neki kažu zbog naoružanih pljačkaša. I jurnjava je zabranjena; na kontrolnim točkama vam izračunavaju prosječnu brzinu, po vremenu polaska i prijeđenim kilometrima. Svejedno, bilo da se radilo o makadamu ili novoj cesti, uvijek smo imali osjećaj da će se autobus raspasti: ‘ležeći policajci’ ili grbava zemlja – učinak je sličan. Ako vam se čini da smo pretjerali s opisom putovanja, podsjećamo da smo krenuli s nakanom da u 20 dana prijeđemo dvije velike države: Tanzanija je 16 puta veća od Hrvatske, a Kenija otprilike 10 puta – i to uz skroman budžet, tako da su nam prijevozna sredstva često zamjenjivala hotel, krevet, restoran… Uostalom, najbolji način da se upozna ‘stvarni život’ jest putovati kao domaći ljudi, jesti gdje oni jedu… i tako nabrati materijala za bezbrojne anegdote iz autobusa, džipova, rikša…

TRAJE SJEĆANJE NA UČITELJA

Britanska kolonija Tanganjika, koja se 1964. sa Zanzibarom udružila u Tanzaniju, stekla je neza visnost 1961., pod vodstvom Juliusa Nyererea, bez nasilja i nakon razmjerno malo rasnih trzavica. Također je i ‘Ujamaa’, socijalistički eksperiment na selu, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, učinio Tanzaniju, za razliku od Kenije i ostalih istočnoafričkih zemalja, relativno mirnom državom. Različite su plemenske skupine dovođene u planski podizana sela i zadruge, u kojima su dobra bila zajednička – uz obavezan rad na zemlji. Tako su se povezala plemena različite kulture i vjeroispovijesti, izbjegnuti su građanski ratovi i u Tanzaniji u slozi žive animisti, katolici i muslimani. Nažalost, iako je pridonio koheziji i stvaranju nacionalnog identiteta, idealistički Nyerereov projekt donekle se nasukao na manjak privatnog poticaja: poljoprivreda je dospjela u krizu, pa su nezadovoljni i gladni ljudi napustili zadruge. Ipak, Tanzanija je učinila veliki korak u zdravstvu i obrazovanju, a Nyerere je, zbog poštenja i intelekta, uživao ogroman ugled, te ga se i danas smatra vodećom ličnošću afričkoga postkolonijalnog doba; zapamćen je kao ‘Mwalimu’ – učitelj.

Pokazujući nam podzemnu nastambu kraj gradića Karatua, predstavnik Iraqwija – jednog od tanzanijskih 120 plemena – s mnogo je poštovanja pričao o ‘voljenom ocu nacije’, uvjeren da bi se, da nije bilo Nyerereove reforme, i njegova djeca bila rodila u takvoj mračnoj jami. Inače, te su nastambe služile kao zaklon od zvijeri i neprijateljskih plemena; osim što su teško zamjetne, svaki korak po ‘krovu’ unutra odzvanja i daje vremena domaćinu da dočeka nezvana gosta. U toj, možda posljednjoj, nitko ne živi, a vlasnik ju je uredio kao spomenik – da njegova djeca i unuci vide gdje je proveo mladost; premda, po tome kako smo primljeni, prije bih rekla da zaradi na turistima u prolazu. Očito je, naime, da mu cijela obitelj lijepo živi od turizma: čim kročite na njihovo područje, svatko izvodi svoj dio predstave – djeca prezentiraju tradicionalni ples, otac podučava bacanje koplja, baka kako se melje brašno, a majka strpljivo veze i objašnjava kako se izrađuje suknja za vjenčanje, od jareće kože obojene ružičasto, te izvezena perlicama, iziskuje nekoliko mjeseci rada. Nisu svi prihvatili promjene – ponosni i zadovoljni izvornim načinom života, neki su ih odbili I odlučili održavati drevnu kulturu.

Datoge, pleme od oko 4.000 obitelji, većinom nastanjenih na uskom području oko slanog jezera Eyasi, žive na margini društva. Izvan kišne sezone, jezero – obitavalište ružičastih plamenaca – presuši, ostavljajući za sobom zamku za znatiželjnike, u što smo se i sami uvjerili, potonuvši u crno blato kad smo se pokušali približiti plamencima. Pašnjaci i lovišta danas su zemljoradnički posjedi, mahom nepregledna polja luka. Osim što love divljač, posjeduju i nešto stoke, a kako žive u sušnom području, kad zasuši, stariji i djeca ostaju kod kuće, a ostatak obitelji sa stokom luta i traži mjesta za ispašu. Najzanimljivije su nam bile žene tog plemena – zbog koncentričnih tetovaža oko očiju, ogromnih rupa u ušnim resicama i neobičnog nakita. Ženska je narav svugdje na svijetu jednaka, bilo da se radi o previsokim štiklama i plastičnim operacijama, ili o preteškom nakitu i bolnom širenju ušnih resica – sve za ljepotu, pa kakvu god to žrtvu uključivalo. Inače, nakit izrađuju muškarci, kovači, obrađujući metale koje im donesu iz najbližeg gradića, većinom mesing: marljivo ga oblikuju u vrškove strelica i kopalja, te uistinu jedinstvene ogrlice i narukvice.

ŽIVE U PRIRODI – I OD NJE

A kad smo pomislili da su Datoge vrhunac i da nećemo upoznati ništa autentičnije – slijedi posjet Hadzabama ili Bušmanima, plemenu koje je spalo na dvjestotinjak obitelji koje žive ‘u prirodi i od nje’, odbijajući pomoć vlade i promjene ustaljenih navika. Tu kao da je vrijeme stalo: lukom i strijelom love divljač, skupljaju jestivo korijenje i drugo bilje. Nastambe su im od šiblja i trave, poput prevrnutoga gnijezda, a tako malene da jedva mogu nezgrbljeni i sjesti unutra. Vole otvoren prostor i vode nomadski život, u skupinama od po petnaestak muškara- ca, žena i djece. Neki su spremni primiti turiste i ‘u zamjenu’ za vreću brašna (ili malo marihuane) otplesati svoj ples, zapaliti vatru trljanjem štapića i podučiti ih gađanju lukom i strijelom. Stojeći tu ‘usred ničega’, ne možete vjerovati da je kakva-takva civilizacija samo pedesetak kilometara dalje, imate osjećaj kao da su to slike minulog vremena u koje je netko za šalu ‘photoshopirao’ nas petoro bijelaca i još, radi uvjerljivosti, obukao Bušmanima nekoliko modernih krpica koje ‘žicaju’ od gostiju ili ih dobiju trampom za svoj šareni nakit.

Sporazumijevaju se samo njima znanim jezikom, ‘coktanjem’ sličnim onom poznatijih Bušmana iz pustinje Kalahari. Inače, nema jezične barijere u komunikaciji s vedrim i prijateljski raspoloženim stanovništvom nigdje u Africi – sve se rješava ‘nadrasnim’ smiješkom. Sva sreća, jer nam nije bilo svejedno kada je jedan od naših suputnika, dokazujući snagu, slomio luk i pogubio strelice po grmlju. ‘Tata’ obitelji samo se nasmijao – i povukao ga za rukav da barem potraži strijele, dok je vodič preveo ono što smo i pomislili da je rekao – ‘crazy mzungu’, ludi bijelac. Lov s Bušmanima nezaboravno je iskustvo. Kako je vožnja noću zabranjena, a kreće se ranim jutrom, polazimo u praskozorje… jer nema čekanja: oni uistinu love da bi se nahranili, ne izvodeći predstavu za turiste. Lokalni momci, s kojima smo se ‘skompali’, bili su spremni odvesti nas u tu avanturu… ako im pribavimo malo marihuane, što ipak nismo – a jesmo požalili. Jer, rizik je već bio i dan ranije plaćeni predujam (tvrdili su da nemaju za gorivo), ali, zanemarimo li ‘rally’ pri kojem smo glavama razbijali strop ‘landrovera’, momci su ispali ugodno društvo, a njihov prijedlog više nego istinit i koristan. Već je svitalo kad smo našli prvu obitelj kako dršće oko vatre – nama je i u dvjema jaknama bilo hladno, a oni su bili gotovo goli. Odrasli su prikupljali snagu gušeći se u dimu marihuane – doslovce, jer se glavni lovac obitelji davio od kašlja, svejedno strastveno uvlačeći nove dimove, razočaran što s rijetkim turistima nije došla i dragocjena pošiljka. Kako su u toj obitelji bila samo dva muškarca sposobna za lov, naši su vodiči zaključili da je bolje otići do obitelji kod koje smo gostovali dan ranije: uhvatili smo ih taman da nam podijele po luk i strijelu i mahnu da trčimo za njima. Nevjerojatno se snalaze po nepreglednom području – trčali su od grma do grma, pokušavajući bukom istjerati hijenu, antilopu ili babuna. Vjerojatno zbog pridošlica, koji su debelo kaskali za njima, lov baš i nije urodio plodom: osim hijene, koja nam je pobjegla ‘ispred nosa’, nismo ni vidjeli drugu divljač. Ma, ionako smo ‘bili na safariju’…, a domaćini su nam oprostili slomljen luk i izgubljene strelice, te su nas odlučili počastiti.

BOGATE ZEMLJE GLADNIH

Naime, jedan je nosio but ranije ulovljene antilope, a iz nekog je gnijezda uzeo i dva ptića – ali, nije se radilo o gozbi za goste, nego o navici lovaca da ponesu dio ulova prethodnoga dana, kako ne bi gladovali ako im žene sve pojedu, a oni ništa ne ulove. Kakva ravnopravnost spolova – svatko kuha za sebe! Malo šiblja, vatrica je zapaljena, meso podgrijano… Ponuđeno sam uzela, zahvalila i komadić diskretno ubacila u džep. Kasnije me ‘otkrila’ krvava mrlja na jakni. Jest šteta ne probati jela zemalja kojima se putuje, ali… preostala čokoladica i banane bili su nam draži izbor. Inače, ponuda hrane u ruralnim je područjima loša, sve je skupo, od bijednih azijskih keksa do zalutalog ‘snickersa’ istekloga roka – što je samo jedan od afričkih paradoksa, bilo da se radi o kakaovcu, nafti, zlatu, dijamantima ili sisalu.

Naime, malo se toga promijenilo od kolonijalnih vremena. ‘Izgleda da se naša neovisnost poklapa s interesima industrijskog svijeta za većom zaradom i manjim troškovima – ona im je omogućila da nas lakše eksploatiraju… Postali smo neokolinije’, bila je velika istina iz usta (tada već bivšeg) predsjednika Nyererea. Danas Afrikom vladaju multinacionalne kompanije, koje se u nezasitnoj gladi za profitom ne libe ni najprljavijih trikova. ‘Zavadi pa vladaj’ – u kolonijalno doba prekrajajući granice, a danas izazivajući etničke ratove, ‘časteći’ plemena bogate kulture i tradicije epitetima ‘nerazvijeni, primitivni, divlji’… Ali, sve predrasude padaju u vodu kada se tamo otputuje i upoznaju ljudi: osjetite nevjerojatno duhovno bogatstvo jednostavnosti. ‘Zov Afrike’ postaje intenzivniji i odluka o povratku se nametne sama po sebi.

Tekst: M.D.
Fotografije: Stipe Marinović