Tanzania 1

NEKOLIKO NJENIH BEZBROJNIH LICA

Kad je 2005. godine tema broja u časopisu National Geographic bila Afrika, mnogi su bili iznenađeni neobičnom naslovnicom: mjesečnik što su ga proslavile vrhunske fotografije osvanuo je bez fotografije, samo s natpisom – Afrika, ispod kojega je stajao podnaslov ‘Što god da ste mislili, razmislite ponovno’. A dovoljno je samo jednom kročiti na afričko tlo da se shvati razlog neobične odluke urednika Chrisa Johnsa, zaljubljenika u Crni kontinent i fotografa s dugogodišnjim iskustvom: ‘Afrika nije jedno mjesto – ona je milijun mjesta, pa se ne može valjano predstaviti samo jednom fotografijom.’ Stoga, iako je moje putovanje obuhvatilo samo Keniju i Tanzaniju, djelić tog čudesno raznolikog kontinenta, dok počinjem ovaj putopis pred jednakim sam problemom… Odakle početi, o čemu pisati, kako tih 20 dana ‘strpati’ u jednu reportažu – i, prije svega, kako čitatelje potaknuti da ‘razmisle ponovno’, razbiju predrasude o ‘opasnoj crnoj Africi’, otputuju onamo i sami se uvjere u njezinu izvanrednu ljepotu i magnetsku privlačnost, kao i simpatičnost njenih prijaznih stanovnika? Članove naše mini-ekspedicije baš i nije trebalo nagovarati – to je putovanje svima bilo ispunjenje sna. Kad smo napokon došli do jeftinih avionskih karata i presretni se pohvalili kamo putujemo, rastužile su nas reakcije okoline: ‘Što ćete tamo? Da vas opljačkaju? Propucaju?…’ Samo su rijetki zaključili da ‘nije loše’ okupati se na rajskim plažama Indijskog oceana, ići na safari, vidjeti divlje životinje. Ali kad smo počeli planirati putovanje, razvikane turističke atrakcije nisu nam bile razlog odabira upravo tih dviju država – željeli smo osjetiti život Afrikanaca, upoznati njihovu kulturu i običaje. Za takvo što morate se odvažiti na put mimo turističke agencije, točnije vodiča koji sve unaprijed isplanira i dogovori, koji vas prati od hotela do plaže, restorana… pa čak i u određenu suvenirnicu, u koju vas navodno vodi jer samo u njoj prodaju pravu ebanovinu, prave slike od bananine kore – što znači da je sve malo skuplje nego u ostalih koji prodaju lažnjake. Ma, svakako… samo vi skupo platite suvenir potpuno jednak onom u susjednoj trgovini – i po nekoliko puta višoj cijeni – ali budite sigurni da ‘višak’ neće stići u ruke onom tko ga je izradio, pa ni prodavaču, nego vašem vodiču i njegovoj agenciji.

ODVAŽNOSTI – TREBA

Kad ističem da se trebate ‘odvažiti’ na takav put, riječ nije preteška: uza svu dobru volju, nismo uspjeli ostati imuni na silne savjete, što bližnjih, što ‘internetskih forumaša’… Uostalom, doza opreza nije samo preporučljiva, nego i nužna na svakom putovanju. I tako smo, oboružani sprejevima sa suzavcem, novcem raspoređenim po raznoraznim ‘money beltovima’, ‘pederušama’ za ispod i poviše majice, pa još i u nekoliko novčanika, sletjeli u Nairobi – ili, kako ga često nazivaju, Nai-robbery. Nije nam se dalo provjeravati istinitost nadimka, odlučili smo radije to učiniti u povratku – uostalom, Tanzanija, naše glavno odredište, vrlo je blizu: samo treba sjesti u autobus i za nekih pet sati smo u Arushi. Samo… Ali u Tanzaniji je na snazi zabrana vožnje noću, a mrak pada vrlo rano, već oko 18 sati, dok posljednji autobus polazi u 14 – prerano da bismo stigli. I nismo, ali ne treba dugo da se shvati kako su tamo redovi vožnje ‘poprilično fleksibilni’ – autobusi kreću kad se napune, a već na izlasku iz aerodromske carinske zone počinju silna povlačenja za rukave ‘treba li vam taksi, hotel?…’ Slijedi dugotrajno pregovaranje i cjenkanje, te vožnja prepunim mini-busom – za Arushu, grad na sjeveru Tanzanije, veličine našeg Splita, odnosno od oko 300.000 stanovnika, koji je poznat po deklaraciji iz 1961. godine kojom je sporazumno okončana britanska kolonijalna vlast nad teritorijem Ugande, Kenije i Tanzanije, odnosno kojom su te zemlje stekle neovisnost. Arusha je turističko središte sjeverne Tanzanije prvenstveno zbog svoga zemljopisnog položaja, jer se barem prođe kroz nju prilikom uspona na Kilimanjaro ili obilaska nekog od poznatih nacionalnih parkova.

U samom gradu, osim živopisnih tržnica i suvenirnica, nema se što osobito razgledati. Inače, prije polaska dogovorili smo se koja mjesta u Keniji i Tanzaniji moramo posjetiti, a koja ćemo možda vidjeti. Nismo imali nikakav detaljan plan o zadržavanju u bilo kojem od njih, pa što stignemo vidjeti u 20 dana do povratka iz Nairobija – stignemo… Tako se i kratak posjet našemu misionaru – rođenom Vukovarcu, don Velimiru Tomiću – pretvorio u jednotjedni boravak. Naime, željeli smo što manje vremena provesti u turističkim rezervatima i upoznati lokalno stanovništvo, a za to nema boljeg načina od poznavanja nekoga ‘domaćeg’; don Velimir, nakon 20 godina provedenih u Tanzaniji, svakako zaslužuje taj pridjev. Kako je narod u Tanzaniji izuzetno siromašan – najmanje 30 posto stanovništva živi ispod granice siromaštva – svećenici imaju težak zadatak da im pomognu ne samo na duhovnoj, nego i materijalnoj razini, a da bi uopće počeli propovijedati riječ Božju, prvo im se nastoje što je više moguće približiti: grade nastambe, obrađuju zemlju, kopaju kanale s njima… pokušavajući ih naučiti zanatima i naći im posao, te tako srušiti barijeru podignutu bojom kože. Naime, kolonijalno iskustvo je u domorodaca urodilo golemim nepovjerenjem i nije ih lako uvjeriti da bijeli čovjek može raditi kao i oni, da bijelcu motiv dolaska može biti da im pomogne, a ne samo otme njihova prirodna bogatstva.

BOGATSTVO POŽDERANO KORUPCIJOM

Karatu, gradić u blizini kojeg se nalazi don Velimirova misija, neposredno je do nacionalnih parkova Serengeti, Tarangire, Lake Manyara i Ngorongoro. Ulaznica u svaki od njih skupa je čak i za naše prilike – s automobilom i vozačem dnevno se potroši oko 100 dolara po osobi, a prosječna je plaća u Tanzaniji jedva 70 dolara. Samo desetina kućanstava ima struju, a jedva polovica seoskih obitelji opskrbljuje se zaista pitkom vodom – što dovoljno govori o korumpiranosti vlasti, političara i birokrata, jer bi se u toj zemlji, po izdašnosti njenih prirodnih izvora, moglo itekako bolje živjeti. Poseban smo šok doživjeli posjetivši mjesnu školu: nasmiješena dječica u prljavim i poderanim školskim uniformama, bez olovke i bilježnice, mnogi i bez cipela… prizor je koji u svakomu mora izazvati bujicu osjećaja: tugu, ljutnju, bijes i bezbroj pitanja zašto je to tako. Predavanja se održavaju u trošnoj zgradi, a – zbog nedostatka prostora – nižim razredima i na obližnjoj livadi.

Osim ploče i krede, nema nikakvoga drugog pribora. Djeca u školi pojedu jedan obrok – a iako se radi o uvijek istom jelu od kukuruznog brašna, ono je najčešći razlog što ih roditelji uopće šalju na školovanje i tako barem na neko vrijeme oslobode rada u polju. Eventualno dalje od prvih razreda osnovne škole idu samo oni koji se istaknu… Sva sreća da smo poslušali savjete i ruksake natrpali darovima: od igračaka do školskih potrepština – sitnica koje u nas teško mogu djeci izmamiti osmijeh zahvalnosti, a kamoli usrećiti ih. U Africi vrijede sasvim druga pravila – neopisiv je osjećaj sreće i euforije što ju je svaka od tih stvarčica izazvala. A tek lopta! Pokušajte zamisliti veliki oblak prašine i gomilu djece koja trče jer znaju da je tu negdje ‘prava’ lopta, a ne ona od starih krpa, kakvu inače koriste. U školi koju smo posjetili je oko 800 učenika, pa dobar dio onih koji su sudjelovali u ‘utakmici krštenja’ nove igračke vjerojatno je nije uspio ni dotaknuti, ali svi odreda su joj se radovali i trčali za njom.

Predvečer bismo šetali poljskim puteljcima oko misije i pomalo otkrivali da je tu – osim prekrasne prirode, polja i livada – i cijelo naselje. Kako bismo prolazili, tako bi se oko nas stvarale grupice mališana i pružale ruke – a onda bi dječica skrivala darove ne bi li dobila ‘repete’, premda za većinu stvarčica ne bi ni znala čemu služe. Seljaci žive u kućicama od blata, bez struje i vode, kreveta i ikakvog namještaja, a domaće životinje nesmetano ulaze u njihove ‘sobe’. Kako se tko oženi, a žene se vrlo rano, već s 15-16 godina, obitelj se udruži – malo blata, granja… i već za desetak dana ‘iznikne’ u susjedstvu nova kućica. Samo desetak kilometara od te slike teškog siromaštva prolaze kolone bogatih turista koji se dolaze diviti fantastičnoj prirodi i čudesnomu životinjskom svijetu. A ima se što vidjeti… Jezero Manyara, površine oko 325 četvornih kilometara, proteže se duž tektonske doline Rift. Kako je stanište mnogobrojnih vrsta ptica, nije dopušteno prići mu bliže nego kilometar od obale – koja se gotovo i ne vidi: samo ‘ružičasta traka’, točnije bezbrojni plamenci. Dok se vozimo po grbavoj cesti, oko nas se izmjenjuju stabla mahagonija po kojima skaču majmuni i travnate ravnice na kojima pasu zebre, bizoni, gnui, žirafe… Ipak, taj je park najpoznatiji po slonovima, rijetkoj vrsti lavova koji se penju po drveću – i po Ernestu Hemingwayu, kojemu je bio omiljeno lovište; opisao ga je kao ‘najljepše koje je ikada vidio u Africi’.

MAASAI ‘ŠIŠAJU’ TURISTE


Očaravajući krater Ngorongoro, zasluženo nazvan ‘osmo svjetsko čudo’, jedinstven je krajolik što ga je nekoliko vulkana oblikovalo prije gotovo tri milijuna godina. S njegovog se ruba pruža veličanstven prizor – pogled na krater površine 250 četvornih kilometara, veći dio kojega je okružen stijenama što se dižu do 690 m od nekadašnjega vulkanskog grotla. Krater je prirodni rezervat u kojem živi oko 30.000 vrsta sisavaca, ovisno o dobu godine, jer ga neke vrste povremeno napuštaju. Taj ‘raj za životinje’ udomljava gotovo sve autohtone vrste istočne Afrike – krdima nudi pašnjake, jatima ptica tlo za leženje jaja, a grabežljivcima lovište. Na plodnom tlu Ngorongora izmjenjuju se šume akacije, visoke trave, slano jezero, močvarno područje i ravnica, a po njima bezbrojne antilope, zebre, bizoni, slonovi, nilski konji, lavovi, gepardi… Nekad je plodno tlo kratera bilo pašnjak plemena Maasai koji su znali imati i po nevjerojatnih milijun grla, ali je – kad je Ngorongoro proglašen zaštićenim područjem – stanovništvu zabranjeno živjeti u njemu, pa su se do danas zadržali jedino u okolnom području. Tako turisti još uvijek mogu vidjeti i snimiti ponekog pripadnika tog osebujnog naroda kako tjera stado na ispašu, a vjerojatno bi ih bilo i više da nisu shvatili kako je moguće zaraditi mnogo više i lakše – naplatom ulaznice u svoje selo ‘zlatnim kokama’, znatiželjnim bijelcima, kojima su ti visoki i lijepi ljudi u žarko crvenoj odjeći, urešenoj prekrasnim šarenim nakitom od perlica, izuzetno zanimljivi, premda ih je u tim turističkim krajevima teško fotografirati bez naplate. Iako smo, čitajući reportaže o safariju, naišli na tvrdnje kako majmuni otimaju banane, ptice u letu grabe turistima obroke, lavovi skaču na džipove, slonovi ih pokušavaju pregaziti…, mi baš i nismo bili te ‘sreće’. Safari smo doživjeli kao nešto slično posjetu zoološkom vrtu – samo je ovdje obratno: mi smo bili zatvoreni u tijesnom automobilu, a životinje su nas promatrale slobodno lutajući prostranstvima. I to ne osobito zainteresirano: očito da im nismo toliko zanimljivi, jer su već navikle na silne kolone ‘nabrijanih’ turista.

Dok se previše ne miješamo u njihov svijet i samo ‘beskrvno lovimo’ – kako je poljski fotograf Wlodzimierz Puchalski nazvao ‘lov’ kamerama i fotoaparatima – životinje nas uspješno ignoriraju i žive svakodnevnu rutinu. Kolone turista, luksuzni lodgeovi i hoteli… iako prekrasno uređeni i u funkciji upoznavanja ljudi s divljinom, na stanovit način ‘zagađuju’ netaknutu prirodu i umanjuju doživljaj. Zbog toga, ali i financija, nije nam bilo teško odlučiti da ‘žrtvujemo’ posjet obližnjem Serengetiju, pa čak i selo plemena Maasai u sklopu Ngorongoroa. Preostale dane, ili barem veći dio njih, odlučili smo posvetiti otkrivanju djevičanskijih mjesta i manje komercijaliziranih plemena u kojih se ona Afrika zbog koje smo došli nije izgubila u moru mamaca za agencijske goste.

TEKST: M. D.
FOTOGRAFIJE: Stipe Marinović