Rwanda

Uz fra Ivicu Perića gladni će se najesti, a žedni napojiti

S ruksacima, u kojima je doslovno sve od svega odvojeno barem dvjema plastičnim vrećicama, trčećim korakom žurimo preko granice u Ruandu, ekološki osviještenu zemlju u kojoj je plastika i više nego nepoželjna. Srećom, par minuta prije nas stigao je autobus, pa su policajci imali pune ruke posla obavljajući već ustaljenu praksu. Iz autobusa su izvadili sve torbe, razbacali ih po podu, otvorili i iz svake izbacili i najmanju naznaku plastike na koju su naišli.
Pomalo je čudna takva briga za zaštitu prirode budući da sve plastične vrećice koje izbace iz torbe na kraju završe plutajući u obližnjoj rijeci. Nadaju se, valjda, da će otpad ipak otploviti u susjednu Ugandu. Torbe vam, saznali smo kasnije, ukoliko do granice dođete taksijem ili pješke uglavnom neće pregledavati, a ukoliko dođete autobusom pretres je neizbježan. S obzirom na popriličan broj dana na putu i nagomilanu prljavu smrdljivu robu, ta nelogičnost nam ni najmanje nije smetala. Nakon pola sata cjenkanja napokon dogovaramo taksi koji će nas za 40 dolara odvesti u stotinjak kilometara udaljeni Kivumu.

Danak povoljnoj vožnji platili smo čekajući vozača koji je u nekoliko navrata iskoristio priliku da usput obavi brojne privatne obveze, pa se vožnja poprilično odužila. Barem su ceste, pogotovo u usporedbi s ugandskim, u više nego odličnom stanju, a razlog dobre očuvanosti zasigurno leži i u činjenici da u Ruandi, na 11 milijuna stanovnika, ima otprilike samo 200.000 automobila, pa smo tijekom vožnje znali i po pola sata ne vidjeti drugi automobil. – Give me money! – bile su prve riječi koje smo čuli čim smo otvorili vrata taksija u Kivumuu.
Bezbroj djece u trenu nas je okružilo i pružajući sitne ruke tražilo novac, slatkiše, bilo što. Dočekao nas je fra Ivica Perić, Hrvat iz BiH, koji vodi katoličku misiju ‘Otac Vjeko’, i glasnim povicima u trenu potjerao djecu od koje se nismo mogli pomaknuti ni milimetra. Misija ‘Otac Vjeko’ ime je dobila po velikom svećeniku i čovjeku fra Vjeki Ćuriću, također iz BiH, koji je za vrijeme najvećeg i najstrašnijeg genocida u povijesti Ruande, 1994. godine, tijekom kojeg je, u samo tri mjeseca, živote izgubilo oko milijun Ruanđana, ostao uz svoje župljane i od sigurne smrti spasio na desetke tisuća ljudi (prema nekim procjenama čak 150.000). Svakodnevno ih je opskrbljivao hranom i lijekovima, podjednako pripadnike obiju zaraćenih strana (Hutu i Tutsi), prevozio u Burundi, pomagao u obnovi njihovih kuća nakon rata da bi ga 1998. godine ubili nepoznati ubojice u Kigaliju. Neshvatljiv je taj zločin za koji, nažalost, još uvijek nitko nije kažnjen.

<h3style=”text-align: justify;”>ŠKOLARCI ZIDARI

Nakon njegove smrti župu je, prije devet godina, preuzeo fra Ivica kojeg svi mještani izrazito vole i poštuju zbog načina na koji se svakodnevno brine i bori za sve njih. Kroz redovito školovanje osigurao im je nadu u bolju budućnost, ali i, što je još važnije, besplatni svakodnevni ručak koji, zbog velike neimaštine, nikako ne mogu priuštiti. Veliki dio od oko 30.000 stanovnika, od kojih je čak 75 posto mlađih od 25 godina, školuje se ili se školovalo u nekoj od škola koje je pokrenuo fra Ivica. Obvezno osnovno školovanje traje šest godina i svake godine 400-600 djece završi osnovnu školu. Fra Ivica trenutačno vodi tehničku školu u kojoj se djeca mogu obučiti za stolare, zidare i krojače.

Na žalost, došli smo upravo u vrijeme školskih praznika kada su djeca i profesori bili na zasluženom odmoru ali nas je fra Ivica proveo kroz zavidan školski kompleks u kojem, za razliku od brojnih drugih škola, svaki učenik ima svoj alat za rad. Saznali smo da sve što djeca izrade tijekom praktične nastave (stolice, stolove, ormare, prozore, odjeću…) prodaju na lokalnim sajmovima, a novac ulažu u kupnju novih šivaćih strojeva, alata ili drugih potrepština za školu. Oduševljenje izaziva spoznaja da su djeca, i to u dobi od 13- 16 godina, za vrijeme prakse izgradila čak i školu.

DADO PRŠO

Iz prenatrpanih ruksaka vadimo sitnice koje smo ponijeli iz Hrvatske kako bismo barem malo razveselili djecu koja već od malih nogu pješače po nekoliko kilometara noseći vodu, jedu makismalno dva puta tjedno, ako nemaju dovoljno sreće da idu u školu, a jedina igračka za koju znaju je nogometna lopta izrađena od bananine kore i učvršćena žicom. Ipak, fra Ivica sklanja darove na sigurno. – Ni slučajno im nemojte ništa davati. Ja ih nagrađujem prema zaslugama u školi ili zbog dobrog ponašanja. Ne želim ih naučiti da prose i očekuju nešto svaki put kad vide bijelca već da neke stvari ponekad ipak treba zaslužiti. Ostavljamo darove u najboljim rukama i krećemo u istraživanje sela tijekom kojega, na gotovo svakom metru, pored nas nonšalantno prošeta neki od mladića odjeven u hrvatski nacionalni dres (Dado Pršo apsolutni je favorit).

Neki su ih zaslužili, a neki pak ukrali iz škole. No, u Kivumuu vrijedi pravilo prema kojem, ukoliko te ne uhvate u krađi, koliko god očito bilo da se ona dogodila, nema nikakvih posljedica. Kad smo već tu, fra Ivica je našao posla i za nas. Budući da smo za iduću večer najavili rođendansku proslavu, čiju organizaciju je fra Ivica preuzeo na sebe, poslao nas je u Kigali da kod lokalnog automehaničara promijenimo kočnice na autu. Pitaj Boga koliko godina stara toyota, dojma smo ‘službeni’ automobili u većini afričkih zemalja, prilagođena je vožnji lijevim trakom, iako se u Ruandi, kao i kod nas, vozi desnim prometnim trakom, što nam je prouzročilo dosta nespretnosti. Više nismo imali pojma ‘tko tu koga’, tko ima prednost, koje pravilo primijeniti u zemlji u kojoj svi voze prema nekim svojim pravilima koja uključuju ‘pozdravljanje’ žmigavcima prilikom mimoilaženja i skretanje bez upaljenih žmigavaca. Naši pak pokušaji paljenja žmigavaca najčešće su rezultirali upaljenim brisačima i smijehom okupljenih lokalaca koji bi shvatili o čemu se radi. Izmjena kočnica trajala je doslovno cijeli dan, a na autu su, tko zna što, radili doslovno svi radnici koji su se zatekli u radionici. Njih osam. Budući da mrak u Ruandi pada već oko 18 sati i da nema struje, a put do misije uključuje vožnju po makadamu, u povratku smo jedva pogodili pravo skretanje i došli taman na vrijeme za još jednu porciju graha i riže koje smo, na razne načine, jeli otkad smo stigli. U priči s fra Ivicom saznajemo da nedostatak struje u kombinaciji s alkoholom znatno pridonosi porastu nataliteta, a šokirani smo informacijom da brojni muškarci oboljeli od HIV-a vjeruju da će se izliječiti ukoliko spavaju s djevicama, pa nerijetko siluju čak i vlastitu djecu u dobi od jedva desetak godina. Kao što je i obećao, fra Ivica je, preko svojih lokalnih veza, za proslavu nabavio malu živahnu svinju koja je životom platila iduće ujutro ispred naše sobe i to upravo u vrijeme dok smo doručkovali. Na proslavu su došli učitelji iz škole, ali i veliki dio mještana jer to je gozba koju oni sebi definitivno ne mogu priuštiti. Po svoj su komad, međutim, došli tek nakon što smo mi uzeli. Do dugo u noć, uz zvuk bubnjeva, plesali smo oko vatre i pjevali neku čudnu kombinaciju hrvatskoruandskih hitova.

POTRAGA ZA ČOKOLADOM

Budući da čokoladu nismo jeli već danima, kriza je učinila svoje, pa očajnički krećemo put Kigalija u potrazi za slatkom ovisnošću. Sladoled na štapiću od 35 kuna i najmanja moguća tegla nutelle od 50 kuna u supermarketu za bogate bijelce bili su novo, ali i poprilično skupo otkriće. Ljudi u Ruandi, dojma smo, izrazito su zatvoreni. Nema širokog osmijeha i znatiželje karakteristične za Afriku na koju smo dosad navikli. Bilo je nečeg pomalo jezivog u načinu na koji su piljili u nas dok smo hodali ulicama ili se vozili stisnuti u taksi-kombiju. Bez riječi i treptaja upijali su svaki naš pokret ili pogled tako da često nismo znali boje li se oni nas ili se mi trebamo bojati njih. Posljedica je to vjerojatno tragedije proživljene tijekom genocida koja je, na žalost, ostavila traga na djeci, a danas odraslim ljudima, koja su svjedočila prizorima u kojima im cijelu obitelj mučki ubija dotad blizak obiteljski prijatelj ili susjed. Znajući takvu pozadinu, nismo im ni najmanje mogli zamjeriti nedostatak osmijeha. Bijelci u Kivumuu nisu rijetkost, pa su uz nas u to vrijeme kod fra Ivice boravile i dvije Bosanke koje u Beču studiraju medincinu, a došle su volontirati u lokalnoj ambulanti, a bio je tu i stariji bračni par iz Kanade sa sinom tinejdžerom.

Tijekom školskih praznika žena je podučavala učitelje engleski, budući da je gotovo preko noći odlučeno da će službeni jezik u Ruandi postati engleski, muž ih je podučavao drvodjelstvu, a sin je održavao tečaj rada na računalu. Spasio nas je i njihov ljubičasti deionizator vode kojeg smo koristili kako bismo ‘pročistili’ vodu iz slavine, ali smo ga nakon par dana ipak uspjeli dokrajčiti pa smo ostatak vremena riskirali (srećom bez posljedica) pijući vodu koja je dolazila izravno s izvora. I taman kad smo pomislili da je Ruanda liberalnija čak i od Nizozemske, budući da smo na svakom koraku viđali muškarce koji se drže za ruke, ispostavilo se ipak da je to znak velikog prijateljstva dok je držanje muškarca i žene za ruke ili, još gore, ljubljenje u javnosti izrazito neukusno i nepristojno. Budući da viza koju smo dobili vrijedi za samo jedan ulazak u Ruandu, a izdavanje nove traje tjednima, nikako nismo željeli propustiti priliku da posjetimo Burundi, mailom šaljemo vize u Hrvatsku i uz pomoć kolega informatičara, koji srećom nisu bili na godišnjem, imamo nove valjane vize. Nadamo se samo da na granici nemaju barkod čitače i da ćemo, ako nas i otkriju, nekako već stići na vrijeme za povratak u Hrvatsku.

Tekst: Ivana Dragan
Fotografije: Stipe Marinović