Burundi

Još do prije kojeg mjeseca ne bih se zaklela da bih ga isprve pokazala na karti i stvarno ne znam kako bilo kome, od svih mogućih destinacija na svijetu, padne napamet otići baš u Burundi, jednu od najsiromašnijih zemalja svijeta. Naša odluka je svjetlo dana ugledala tijekom jedne lijene večeri u Ugandi tijekom koje smo, pod lošom rasvjetom, čitali isprintanu i poprilično zgužvanu verziju Lonely Planeta u potrazi za lokacijama koje bi bilo dobro obići boraveći u Ugandi. Oči četvorice Dalmatinaca zaiskrile su a srca su brže zakucala na opis rajskih plaža od kojih nas dijele samo dvije granice. Nakon nekoliko dana provedenih na uzavrelom gradskom asfaltu i zamišljajući se kako sa sunčanim naočalama ispijamo koktele na pješčanoj plaži ni trenutka nismo dvojili i odlučili smo da već sutra spakiramo stvari i pronađemo taj raj na Zemlji.
Ranom zorom uputili smo se na autobus za Kigali iz kojeg smo nakon nekoliko dana nastavili put do granice s Burundijem.

Pastiri u Burundiju. Putopis Burudi. www.stipemarinovic.com

Granica Ruande i Burundija neodoljivo nas je posjetila na vrevu i gužvu splitske tržnice subotom ujutro. Lokalno stanovništvo nesmetano je šetalo po granici povlačeći nas za rukave i nudeći piće, slatkiše, kokoške koje su glasnim kokodakanjem i migoljenjem pod svaku cijenu nastojale izbjeći sudbinu ukusnog ručka, promjenu novca po „najpovoljnijem“ tečaju, usluge prijevoza autom, biciklom, motorom, a za određenu svotu uvjereni smo i da bi nas nosili do odredišta. Nakon sat vremena čekanja u redu, tijekom kojeg smo šutke propustili bezobraznog lokalnog moćnika koji se sa svojom povećom obitelji ugurao preko reda, i iritantno spore procedure: pažljivo otvori putovnicu, pogledaj sve stranice u njoj, pogledaj sliku pa nas, pa opet sliku, pa malo nakrivi glavu i opet nas pogledaj, potraži pečat, provjeri je li namješten točan datum, pažljivo pogledaj gdje da udariš pečat, provjeri da si dobro udario pečat, ispiši vizu na najobičniji komad papira, uzmi novac, dobro provjeri da nije krivotvoren, opet nas pogledaj, provjeri imaš li dovoljno za razmijeniti, ustane bez naglih pokreta i nakon 10 minuta se vrati iz susjedne prostorije s ostatkom novca, još jednom nas pogledaj, ponovi identičnu proceduru za sve četvero i napokon možemo dalje. Samu granicu čini debeli komad drva pored kojeg se u hladovini odmaraju policajci i bez previše zainteresiranosti uzimaju naše vize i putovnice. Troje nas prolazi bez da su išta pogledali ali zato četvrti plaća danak. Diskretno, iz Burundija smijemo se prijatelju koji se još uvijek preznojava u Ruandi pored policajca koji već par minuta, bez ikakvih znakova života gleda u stražnju stranu naopako okrenute zatvorene putovnice. Ne znamo što je zaključio ali nakon nekoliko minuta odlučnim pokretom glave daje mu do znanja da može proći.

Putopis Burundi - gradele na cesti

Gradelavanje na cesti

Prije nego krenemo put Bujumbure odlučujemo se zadržati malo u toj čudnovatoj kombinaciji lokalnog pazara s kojeg dopire zvuk cjenkanja i miris pečenog mesa i granice između dvije države te sjedamo u obližnji kafić na piće. Bilo kuda Coca Cola svuda i nekoliko trenutaka kasnije sjedimo na nečem što izgleda kao balkon ni izbliza dovršene kuće, pijemo Coca Cole koje konobarica otvara na način da čepove doslovno baca svugdje po nama i dovikivanjem s lokalcima dogovaramo cijenu prijevoza u jednom od taksija oblijepljenih naljepnicama engleskih nogometnih klubova.

Tijekom vožnje zbunjeno i bezuspješno pokušavamo otvoriti prozore taksija. Vozač, koji ne priča ni riječi engleskog, nakon popriličnog gestikuliranja napokon shvati o čemu se radi i sa svoje strane skine ručicu koju zatim bratski dijelimo za otvaranje i zatvaranje svih ostalih prozora u taksiju, koja se, poslje se pokazalo i koristi za otvaranje vrata, jer se vrata mogu otvoriti samo iz vana – rukom kroz otvoreni prozor.

Krajolik Burundija je predivan. Bezbroj brežuljaka u svim mogućim nijansama zelene, beskonačna polja čajeva, pamuka,kave i žene u šarenim nošnjama kojima dominiraju narančasta, žuta, crvena i zelena boja nimalo ne odaju dojam da se radi o jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Zemljišta iako, velika većina, na izrazito velikim brežuljcima su obrađena do zadnjeg pedlja pa unatoč vrlo niskom bdp-u stanovnici nisu
gladni. Zemlja je to gdje, kažu lokalni: „krave pasu pod ručnom“.

Polja čaja - putopis Burundi - www.stipemarinovic.comIdilu promatranja krajolika kroz prozor taksija kvari nam zvuk pritiskanja kočnice koju, sada već preznojeni vozač, u svakom sljedećem zavoju pritišće sve više sa sve manjim efektom. Shvatili smo da je vrag odnio šalu onog trena kad je do kraja pritisnuo kočnicu a auto nije usporilo ni mrvicu i kad je, vjerojatno nesvjesno, ipak progovorio engleski („O shit“). Zapanjujućom brzinom smo jurili niz zavojite nizbrdice moleći Boga da ne
udarimo u neke od bezbrojnih pješaka, motorista ili biciklista koji su ništa ne sluteći hodali ili vozili uz sam rub ceste dok je naš vozač vozio s jednom rukom na ručnoj kočnici, a drugom na trubi panično trubeći svake sekunde.

Dobri stari Murphey mora da je umirao od smijeha jer na 5-6 kilometara koliko smo uzaludno pokušavali stati, ko za inat, nismo naišli na apsolutno nijednu uzbrdicu koja bi zaustavila našu agoniju. Ipak, zavoji su srećom nakon podužeg horora i strepnje postajali sve rjeđi a nizbrdice sve manje te smo nekim čudom ipak uspjeli stati bez prouzrokovane nesreće.

Brzinom munje smo izletjeli iz auta. Muški dio ekipe je rutinskom provjerom ustvrdio da je iscurilo apsolutno sve ulje od kočnica a vidjevši i gume na autu koje su bile ćelavije od bebine guze zahvalili smo Murphey-ju što nije bio još okrutniji prema nama. U par minuta naš, sada već bivši, vozač pronašao nam je novog vozača. Opečeni, pušemo i na hladno,i za svaki slučaj provjeravamo kočnice a tek nakon položenog testa krećemo dalje.

Izvor rijeke Nil u Burundiju - putopis Burindi - www.stipemarinovic.com

Izvor Nila

Usput nam je pa se zaustavljamo i na izvoru Nila. Budući da smo izvor istog tog Nila već vidjeli nekoliko dana ranije u Ugandi zbunila nas je ta nova definicija po kojoj rijeka ima više izvora pa su nam ljubazni lokalci objasnili kako se sve tri države (Uganda, Ruanda i Burundi) hvale kako je izvor upravo u njihovoj zemlji samo da bi privukli turiste ali je činjenica da je izvor „jedan jedini upravo ovdje gdje stojite“.

Naime, Nil ima dva velika rukavca – Plavi Nil koji izvire u Etiopiji te Bijeli Nil kojemu je izvor negdje u ekvatorijalnoj Africi. Budući da još uvijek nije službeno potvrđeno gdje svojataju ga i Uganđani i Ruanđani i Burunđani.

Ne želeći im proturječiti, naoružani uzbuđenjem i fotoaparatima krećemo prema originalnom izvoru tako moćne rijeke kojeg živeći u zabludi da je on u nekoj od susjednih zemalja mnogi ne posjete.

Naravno, iako hodamo jedinom mogućom stazom koja postoji i očito vodi do nečega i to u pratnji taksista u sekundi smo okruženi znatiželjnicima koji će nas za par dolara odvesti u tom istom pravcu. Živjela naivnost ali ipak ih ignoriramo i već nakon par minuta hoda zastajemo da se odmorimo. Barem tako mislimo dok nam vozač ne pokaže prstom prema nečem, znakovito podigne obrve i izgovori nešto što je zvučalo kao Nil. Nekoliko
trenutaka smo u nevjerici ali tada postajemo svjesni da je ono pored čega upravo stojimo slavni izvor. Nismo baš previše izvora vidjeli u životu ali moram priznati da se naša sjećanja nikako nisu poklapala s cijevi iz koje je sipio mlaz vode koju smo tamo zatekli. Nakon uzaludnog ogledavanja oko sebe, tražeći nešto konkretnije, shvatili smo realnost, slikali se u pozama na koje nas je „izvor“ asocirao i krenuli prema minijaturnoj piramidi, još jednom ponosu Burunđana. Francuzi su kao simbol izvora na obližnjem brdu izgradili piramidu koja asocira na Egipat, zadnju stanicu Nila prije ulijevanja u Sredozemno more.

Nakon razgledavanja odlučujemo put do glavnog grada podijeliti u dva dijela i jednu večer prespavati u malenom gradiću Gitega. Za 10 dolara po osobi smjestili smo se u simpatičnim bungalovima. Budući da smo u autu, na 35 stupnjeva, proveli već nekoliko sati tuširanje je bio prvi izbor. Po ulasku smo zaključali vrata od apartmana a veselje je uslijedilo pola sata kasnije kad smo,osvježeni, krenuli u razgledavanje. Uslijedila je bezuspješna vrtnja ključa i kvake u svim mogućim smjerovima a zatim balkansko vikanje i udaranje po vratima da nas oslobode. Još veća nevjerica uslijedila je kad su nas suputnici koji su srećom bili smješteni par apartmana dalje ali dovoljno blizu da nas čuju otključali svojim ključem. Zgodno je bilo saznati da svi apartmani imaju isti ključ. Nadali smo se samo da ostali gosti neće ostati zaglavljeni u svojim apartmanima i na isti način shvatiti što i mi.

Noćni život u Burundiju - putopis Burundi - www.stipemarinovic.com

Noćni život u Burundiju

Idućeg dana nastavili smo put prema Bujumburi, glavnom i najvećem gradu Burundija koji se sa svojih 300-njak tisuća stanovnika smjestio na sjeveroistočnoj obali jezera Tanganyika. Samo jezero se inače proteže kroz 4 države – Burundi, DR Kongo, Tanzaniju i Zambiju – i drugo je najdublje jezero na svijetu iznimno bogato ribom. Ne čudi stoga što je ribolov vrlo dobro razvijen, pa ribu nude u svakom restoranu.

Izvozi se pamuk, kava i koža a u okolici su navodno čak i ležišta zlata.

Bujumbura je nakon Prvog svjetskog rata postala središte belgijske kolonijalne vlasti, a nakon proglašenja neovisnosti promijenila je ime iz Usumbura u današnje. U neovisnom Burundiju Bujumbura je postala pozornica stalnih borbi između dviju glavnih etničkih grupa, Hutu i Tutsi, te prihvatilište izbjeglica iz Ruande za vrijeme Ruandskog genocida.

S obzirom na prethodno iskustvo s taksijem, vožnja protječe i više nego ugodno. Kvare je jedino zaista marljivi policajci. Naime, policijske patrole su postavljene svakih 2-3 kilometra, svaka nas zaustavi i odradi rutinsku kontrolu auta. Svi po istom redoslijedu provjere svjetla, pokazivače smjera, trubu i svjetlo poviše registracijske oznake. Kočnice, naravno, ne provjeravaju.

Sat,dva kasnije pred nama se ukazala nekoliko kilometara duga pješčana plaža Saga sa brojnim kafićima i restoranima. Teško smo povjerovali da zaista nismo na nekom luksuznom ljetovalištu već u zapanjujuće siromašnoj zemlji.

Plaže su pješčane i duge, dok vjetar, kako pričaju lokalci puše svakodnevno.

Stipe Marinovic - putopis Burundi - plaža

Vjetar je termalni i jako topao, započme puhati u kasno popodne, te pojačava do 9 sati navečer kada je najjači (cca 20-tak čvorova) te do ponoć stane. Kakav je kroz jutro i puše li u zoru ipak nismo provjeravali, dok bi u podne kad bi se obično probudili vladala bezvjetrica.

Nakon što smo čuli legendu o, u Burundiju, vrlo popularnom krokodilu Gustavu koji živi u Tanganyika jezeru a do sada je, u svojih 70 godina života, pojeo na stotine ljudi ni najmanje nismo željeli saznati radi li se o priči za malu djecu ili je zaista istina pa smo planirano plivanje u jezeru zamijenili sa simboličnim uranjanjem stopala.

Vrlo povoljni smještaj smo našli uz samu obalu jezera. Za cijenu od 20 dolara po osobi iznajmili smo prostrane sobe, sa predsobljem, velikim krevetom te doručkom ujutro.

Zalaz sunca na plaži u Burundiju - putpopis Burundi - www.stipemarinovic.com

Pregladnjeli odlučujemo večerati u najbližem restoranu, odmah na plaži. Dva sata nakon što smo naručili hranu, popili nekoliko tura pića da utažimo glad, na smjene prohodali nekoliko kilometara po plaži od hrane još uvijek nije bilo ni traga. Iako osim nas u restoranu nije bilo apsolutno nikog i nismo naručili ništa što zahtijeva pripremu dužu od 15 minuta, konobari su nam se uredno smješkali i na mješavini francuskog i engleskog nas svakih pola sata uvjeravali da će nam donijeti za par minuta. Par minuta je bilo doslovno dva i pol sata kasnije, valjda taman toliko koliko su procijenili da će riba i riža koju su neki od nas dobili umjesto naručenog mesa i krumpirića proći bez primjedbe. Tko bi se više uopće usudio žaliti.

Kao da ništa nismo naučili iz tog primjera, par sati kasnije, nakon pića u kafiću uz plažu odlučujemo pojesti palačinke.

Koliko dugo možemo čekati na njih?

Iako je nas dvoje barem 5 puta, što riječima, što prstima, očito zbunjenom konobaru, pokušalo objasniti da želimo 3 para palačinki jer se prijatelj nakratko maknuo od stola,to izgleda nije bilo dovoljno. Nakon 2 sata čekanja dobili smo (osim par sijedih) ipak samo 2 para palačinki i to doslovno bez ičega. U nevjerici smo ih razmotali, nožem sastrugali po površini na
kojoj smo očekivali naći čokoladu ali nož je ostao jednako čist kao i kad smo ga dobili.

Tri dana kasnije, na povratku u Ruandu, zaključujemo da je unatoč ljepoti i prekrasnoj prirodi Burundi izrazito zatvorena zemlja koju rijetko posjećuju turisti. Razlog tome zasigurno su stalni nemiri koje u posljednjih pedesetak godina učestalo uzrokuju pobunjenici a mi smo sretni što smo umjesto nemira i sukoba imali priliku vidjeti jednu zaista lijepu i simpatičnu zemlju.

Tekst: Ivana Dragan
Fotografije: Stipe Marinović